Nadam se, želim i iščekujem ... ljubav ... onu pravu, veliku, iskonsku ... strasnu ... koja ruši sve, pred kojom granica nema, koja je nepobediva i večna ... da ... ali - ja jednostavno ne verujem da takva postoji...
Ne, pile, tebe ću teško prevariti, kad sam "takav" onda sam u stvari prosto pomalo tužan, sećaš se, no, ja to obično prezdravim na nogama, sutra ću već zviždukati niz stepenište...
S Tugom jednostavno treba umeti...
Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola...
I, pazi...
Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu...
I onda si gotov...
Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija...
Ja sam prokleti pesnik koji stoji na kiši,
koji laže i voli...
Svako nosi u sebi nekog svog malog boga
kom se potajno moli...
Moj drug iz detinjstva se oženio zelen,
on je imao sreće, ja vidiš nisam.
Ja sam ljubio razne, neke potpuno prazne,
neke potpuno strane.
I sve mi se čini da ne postoji način
da mu objasnim tebe, jedinu pravu.
Zato topim u vinu čitav svet jer u čašu
može svašta da stane...
Pitam ga šta sad, kad si otišla, kad si otišla.
"Ma budi mangup", kaže on, "ima mnogo sličnih njoj".
Pitam ga dal' zna da se volimo, da se još volimo.
"Ma koješta", gunđa on, "dodaj bokal stari moj"...
Ne volim te više da znaš ali uvijek mi tako ponekad u vremenu dođeš pa pomislim da si mi sve na svijetu i ne mogu ni zamisliti kako ležiš nekom drugom u krevetu
a ista si i kad kiša pada i kad hlače obučeš i kad suknju skidaš a ne plačeš nikad jednog ću te dana ubiti zbog svega jer si tako slatka bezobrazna i kratka ako ne računam noge
jer si fina djevojčica i najhrabrija kurva jer si mi u oči ušla bez kucanja i srama ubit ću te prije spavanja
i ne volim te više da znaš ali te tražim jer si tako prosta i slatka kao sirup jer si tako divlja kad ti vrat zagrizem a baš nikakva nisi kad te zubi bole
neću više ni da mislim o tebi dok si od mene daleko što ja znam ljubi li te netko jer ti je toplo u sobi bezobraznice mala igraj se još malo dok mi mrak ne padne u krevet
U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.
Kome da pričam ljubavi moja
kako te želim
kako me ljubiš
i kako mi nedostaješ
kome da otkrijem tugu
kad ja nemam nikog na svetu
a sve mi tvoje u očima živi
tvoja soba
usne premazane medom
naše jedino zajedničko buđenje
naši susreti
kome da ja pričam o tebi
da razbijem suzu na hiljadu komada
da me neko shvati
kome da tvoje ruke opišem
kad nisam s tobom
a s tobom dišem.