Podstanarski blues
|
Plop, plop, plop... (za N.) |
Posljednji film čika Gliše
| -Gligor Rosenbaum!- nabusiti glas policajca odzvanjao je hodnikom, a jeka se odbijala od zidova oronulog austrougarskog zdanja u Tvrđi. Nad Osijekom se zloslutno nadvila tama od straha i čestih nestašica struje, a ljudi su gutali strah i odlazili na spavanje s prvim kokošima. Tek na treći poziv Glišo se sjetio da je to njegovo kršteno ime. Zadnji ga je put tako prozvala žena na samrti, svečano i optužujuće: 'Gligore, crni Gligore!' Na kraju više nije imala ni glasa, samo je nemoćno odmahivala glavom i onda otišla tiho, bez pozdrava. Glišo je ostao sam s maloljetnim djetetom, svojom jedinicom Mašom. Od imovine, bio je tu stari projektor i stotinjak rola filmova, te poluraspadnuti auto, sve što je ostalo od nekad uspješnog Kinostudija Rosenbaum. On i dijete obilazili su sela u zabiti, prikazujući filmove na zidovima zadružnih domova. Nisu to bili novi filmovi, ali publika je svejedno bila zahvalna na svemu što donosio. Dok je premotavao film na projektoru, Mašenjka je naplaćivala ulaz, a plaćalo se svakako, jajima najviše, pa hrane nije nedostajalo. Ponekad bi se zalomilo i nešto novca, iako su seljaci najčešće plaćali jajima, slaninom i dimljenim kobasicama. -Gligor Rosenbaum!- ime je resko odjeknulo hodnikom kao pucanj kandžije, pa se Glišo trgnuo, zagladio košulju i nesigurnim korakom uputio prema policajcu. Nije znao koliko su ga dugo ispitivali. Činilo se strašno dugo, mučno i nerazumljivo. Ispočetka su mu sva pitanja morali dvaput ponavljati- nije znao što ga pitaju, iako su pitanja bila kratka. Za koga radi? Koga ima preko? Je li on Nijemac ili Srbin? Židov ili Jevrej? Smijali su se unutra nekoj svojoj, samo njima razumljivoj šali, dodajući da izgleda kao vječni Žid. On nije znao što to točno znači, osim ako nisu mislili na to da je star. Otkud mu, tako starome, djevojčica? Ne može biti njegova. Gledao je u pod, strepeći od njihovih pogleda i pogrda kojima su ga obasipali. - Mi samo dajemo predstave- branio se Gligor Rosenbaum, ne znajući što da kaže. Tko su mu prijatelji? Nije znao odgovoriti. Poznavao je većinu seljaka iz obližnjih sela i udaljenijih mjesta, ali mu nitko nije bio prijatelj. Otkud prijatelji u ovakvim teškim vremenima? Uostalom, Gliši nitko nije ni trebao, dok je imao Mašu i filmove. Pokazali su mu neke listove papira, gdje da potpiše i rekli mu da ide. Za sad ga puštaju, ali neka se ne udaljava. Bilo je sela s folksdojčerima, gdje su ga pozdravljali sa herr Rosenbaum, bitte! Zvali ga na fruštuk, na ajnpren juhu od zaprženog brašna i na knedle sa šljivama. Koliko god bili gladni, on bi ljubazno odbio, izgovarajući se žurbom, novom predstavom preko Dunava ili nečim desetim. -Vi ste sigurno za našu stvar – povjerljivo bi snižavali glas podunavski Švabe u čisto njemačkim selima, baš kako ga je svojatao i osječki rabin. Čika Glišo je svima davao za pravo, a u sebi mislio kako su njegovi samo Maša i filmovi. A onda bi pala tamna noć i strah bi se uvukao u srca običnih ljudi. Filmove više nije imao tko gledati, a sela su postajala divlja i negostoljubiva. Povremeno bi im netko dao malo hrane, ne očekujući ništa zauzvrat. Gligor Rosenbaum se zabarikadirao u svom malenom stanu, pa su Maša i on po cijele dane igrali igre pogađanja: koji film završava scenom kupanja, u kojem su najljepši zalasci sunca, i tako dalje, pa opet sve ukrug. Kad su jedne noći izbjeglice zakucale na Glišina vrata i zatražile sklonište, nije oklijevao. Jedino, trebalo je smisliti gdje ih smjestiti i kako nahraniti. Dovijao se na razne načine, sve dok izlazak iz stana nije postao nemoguć. Na nesreću, kucanje na njegova vrata se nastavljalo uporno, a on nikog nije mogao odbiti. Svake noći novi zbjeg, s nekoliko novih obitelji, završavao bi u njegovom stanu. Uskoro se stan pretvorio u ljudsko skladište od stisnutih tijela i uplašenih pogleda. Najgora je bila šutnja, nitko se nije usuđivao ni pisnuti. Čak su i djeca odgađala plač do krajnjih granica izdržljivosti. Glišo više nije imao izbora. Okupio je sve pred projektorom i pustio im svoj najdraži film. Kad je rola već bila pri kraju, upalio je svjetlo, složio raštrkane stolice i vratio ormare na svoje mjesto. Izbjeglice su bile na sigurnom. Za mjesec-dva, Glišina je ulica opustjela. Većina stanovnika našla je utočište u njegovom stanu. Policija je tapkala u mraku, a ilegalni vodiči su čamcima preko Drave dovozili nove stotine iz okolnih sela. Ulazeći, žene su čvrsto držale oznojene dječje dlanove, a muškarci ozbiljnih lica stupali u stan, kao u Noinu arku. Nitko za bijeg nije plaćao, ako ne računamo ono malo jaja i slanine što su ostavljali kod vrata. U rijetkim trenucima predaha i odmora, između dvije ture izbjeglica, Glišo bi se sjetio hrane, ali uzalud. Nikad ne bi zaticao ni mrvice, jer su pridošlice pojeli zalihe prijašnjih bjegunaca, ne pitajući, kao da se to podrazumijeva. Konačno je policija jedne noći, tamnije od ostalih, provalila u stan na temelju anonimne dojave. Konačno je i u tamnoj noći bilo jasno kao dan, da stotine ljudi ulaze u zgradu, ali iz nje nitko ne izlazi. U stanu nije bilo nikoga, osim Gliše i stotinu kolutova filmova. Onaj pravi, u kojem su bile skrivene tisuće izbjeglica, nisu uspjeli pronaći, a i da jesu, bilo bi uzalud. Na parketu, izgaženom tisućama blatnih cipela, stajao je razbijeni projektor, a pored njega Glišo, nijem kao njegovi omiljeni filmovi. ….. Odonda je prošlo dosta godina i svi, baš svi svojataju Glišu. Djeca iz moje ulice crtaju ga kao karikaturu: tu su uši, tu je vrat; ruke, noge k'o u miša- gotov čika Gliša! Svjetski se muzeji natječu i prepiru oko uspomene na Gligora Rosenbauma i nabrajanja njegovih zasluga za svijet. Dok jedni naglašavaju doprinos humanosti, pravedništvu među narodima, drugi dokazuju kako je Rosenbaum iskazao nesebičnost i zaslužan je za toleranciju među narodima i bogzna što sve ne. Njegovu sam rolu filma s izbjeglicama našao sasvim slučajno, na tavanu kina Papuk. Tisuće ljudi unutra djeluju na prvi pogled sretno i prilično su nepovjerljivi prema meni. Kažu, nemaju namjeru izaći u dogledno vrijeme. Jedno sam ih vrijeme nagovarao, a onda sam odustao. Ne volim filmove s masovkama, a Gligorov posljednji film sad je prenapučen likovima. Da, od svog zadnjeg egzodusa ipak su ponešto i naučili. Jedino se bojim njihovih međusobnih obračuna, kad niti predugog zajedničkog suživota konačno puknu, a sigurno će puknuti. Od Kanaana do Kaina malen je korak. |
Nikad nećemo u kino
Pišem ti, da znaš kako često mislim na to. Mi nikada nećemo završiti u kinu, a sto puta smo pomislili na to. Čarolija mraka i velikog platna, ljudskih sudbina i zapleta koji nas oboje zanima toliko da gutamo filmove nepoznatih ljudi, u parku smišljamo scenarije za sebe i druge, nas neće ni okrznuti. Umjesto toga, ispisujemo nerealizirane sinopsise i pomalo gorke uspomene s nekim drugim ljudima, nečijim drugim slikama, uz šuškanje vrećica bombona i rasipanje kokica u mraku kino-dvorane.
Javljam ti, da sam puno puta bio blizu te savršene slike - nas dvoje u mraku poluprazne dvorane, uz zujanje starinskih kolutova s celuloidnom trakom, prije nego su kompjuteri progutali taj dio naših neostvarenih snova, pa sad na ekranu, prije početka, vidimo klik miša na ikoni BSPlayera, kao grubo podsjećanje da je film i kompletni zaplet na običnom disku koji glumi kino projektor i nekadašnju čaroliju.
Jučer sam u mraku, napeto zureći u zadnji red, ugledao par koji bi mogao odglumiti nas dvoje. Ona je držala glavu na njegovom ramenu, a on lice zagnjureno u njezinu majicu. Ruke mu nisam vidio, više se nadam i uvjeravam, nego što slutim, da su stisnute vrelinom njezine kože i odsustvom zanimanja za događaje na platnu.
Nije da nismo ljubili druge usne u mraku kino dvorane, a neistina je i da se i dan-danas ljubavnici ne skrivaju ispred filmskog platna. U kinu često naslutim nečije pokrete glavom, ali kad se zagledam bolje - nema grozničavo priljubljenih tijela. Sve sluti na mlaku, potrošenu strast prije ulaska u kino, već potrošeno i otprije razriješeno u haustoru, parkiranom autu ili na šetalištu uz rijeku. Uostalom, davno su prošla vremena, kad se žudnja nosila u džepovima kao teško kamenje, teret koji se odbacivao kad se pogase svjetla u dvorani za projekcije.
Sjećam se, ili samo slutim, ne znam, da dugo odlažeš odlazak u kino sa mnom.
Neću u kino! Jednu ćeš mi ruku držati na ruci, drugu na koljenu! Tko onda može pratiti film?'
Smijali smo se tvojem šaljivom tonu, iako smo znali da misliš ozbiljno. Da će se sve desiti baš tako. Da je neizbježno. Kad bih brojao, mogao bih mirne duše reći da je bilo mnogo nečijih toplih dlanova u mojem. Da si iskrena, mogla bi priznati barem sebi, da je bilo i bit će još mnogo nestrpljivih prstiju među tvojim nogama, nema nikakve sumnje. Ali, taj dobro izbalansirani omjer strasti za filmom i tuđim životima na platnu i istovremene podudarnosti usana i naših dlanova, ruku, to sumnjam. Uostalom, danas strast iscuri prije nego se i poljubimo za rastanak, onako ovlaš, nabrzinu, kad usne tek okrznu obraz i vrat, kao žeravica.. Trznem se, trzneš se, pa opečeno mjesto hladimo plitkim komentarima i banalnostima svakodnevice.
Uostalom, čemu odlazak u kino, osim ako nije reinkarnacija onih dobrih osjećaja iz mladosti? Samo, mi smo neki drugi, tinejdžeri u nama začepljenih su usta i svezanih ruku, kao taoci nas samih, mudrijih i hladnijih glava. Zamijenili su nas ovi starci što tek nalikuju na nas. Oni povremeno pobjegnu iz dobro ograničenih, utabanih ruta, trčeći na kratke staze, roneći na dah kroz minsko polje zrelih godina, strogo kontrolirane pašnjake ograđene žicom i strujom da opeče, podsjeti gdje nam je mjesto... Gdje pripadamo u takozvanoj sadašnjosti.
Znam da lažeš, kad oholo izjaviš da ti ne nedostaje ruka na tvojem koljenu. Nekad si misila o toj ruci, tim prstima, kao ostrašćenom lososu što pliva uzvodno, nestrpljivo i bezumno uz vodopad. Čuo sam ti misli, dok si ih skrivala od same sebe, da nikad nije prerano dostignuto krajnje odredište, mriješćenje unaprijed kodiranih misli i prstiju u Sargaškom moru tvojih bedara. Istovremena, paralelna radnju na platnu, uz šuškanje vrećica bombona i hrskanje čipsa u redovima ispred nas, tek je poznato okruženje koje tražimo pogledima, dok drugi ne postoje, bez obzira na prodane karte i sjene koje popunjavaju redove, kao vojnici od terakote.
Samo da te pozdravim i kažem, da više ne možemo u kino. Nema više filmova, za koje bi vrijedilo potražiti nekoga kao ti, da odglumimo scenu, toliko puta ponavljanu u mislima. Ta slika se izlizala i postala prozirna kao izmaglica, za koju ne znaš je li san ili činjenično stanje. A i što bismo u kinu, u kojem više nema junaka, crnobijele pravde i happyenda na kraju? Dugo još, nakon što se upali svjetlo i širom rastvore vrata na izlazu iz kino dvorane, ostaju odrvenjele usne, utrnule ruke, obamrli prsti od stodvadeset minuta čiste nostagije. Nečeg neopipljivog iz davno prošlih dana, kad smo bježali u mrak i trudili se da potraje, sve dok nas blještava svjetlost raskriljenih vrata kino dvorane ne bi razdvojila na kraju predstave.
Jesmo li bili na velikom platnu ili ispred njega? Znam da bi nas kraj zatekao na vratima i odlasku, dok su još slova lijeno odmicala prema najmanje važnim akterima filmske čarolije.
I da me sad iznebuha nazoveš, javiš se nakon sto godina i pozoveš u kino, uzalud ti je. Prsti i usne pamte, a tu su i sterilne multipleks dvorane, bez mirisa i bez zrnca prašine da sipi iznad naših glava, u zadnjem redu, odmah ispod projektora.
Uostalom, ruka u ruci, druga na koljenu - uvijek vodi do usana, a toliko intimni nismo. Više ili još, ne znam.
Trideset dana do sarajevskog atentata (1)
| PROLOG Protrljao sam umorne oči i odložio naočale na stol, dok su mi svjetlaci titrali pred očima od previše naprezanja. Činilo mi se kako se ured smanjuje, zajedno sa dnevnom svjetlošću koja polako sipi prema van iz sobe, kroz veliki prljavi prozor koji gleda na parkiralište. Otkad sam dobio posao lektora u izdavačkoj kući Sarajevo Nights u vlasništvu američke humanitarne organizacije, radim po dvanaest sati na dan. Plaća je odlična, a posao sam dobio začuđujuće lako, javivši se na oglas na engleskom jeziku objavljen u Dnevnom avazu: „Wanted.SerboCroat editor.Nonprofit publishing.Local background preferred“. Na razgovoru za posao čekalo me iznenađenje - o meni su očito znali baš sve, mnogo više od onog što sam naveo u molbi za posao, jer nije bilo redova pred vratima, kako obično biva kad strana firma oglašava dobro plaćen posao. Prije nego sam pokucao, vrata su se otvorila, kao da su znali da sam pred vratima. Tip izbrijane glave, u maskirnoj uniformi bez ikakvih obilježja, pozvao me da uđem i sjednem na jedinu stolicu u prostoriji. Nije se predstavio i njegov nastup, izgled i ponašanje izazvalo je moju trenutnu odbojnost i sumnjičavost. - Charlie!- konačno se predstavio samo imenom, uz čvrsti stisak ruke i mahnuo mi da sjednem. Odmah zatim, ugodno iznenađenje! Charlie objašnjava, kako sam već primljen na osnovu molbe i ovaj razgovor je tek uputa što se od mene očekuje. Iznajmljeni prostor, u kojem razgovaramo, od sutra je moj vlastiti ured. Posao se čini legitimnim i potpuno u skladu s mojim očekivanjima - lektura i urednički posao oko izbora i obrade fikcije, za potrebe izdavačkog odjela američke neprofitne organizacije. Objašnjava ukratko, kako se od mene očekuje da uredim i lektoriram literarne predloške za American Reference Center, organizaciju koja djeluje u sastavu Američke ambasade u Sarajevu. Trebam urediti za tisak već prikupljene literarne predloške, fikciju koja obrađuje rat u Sarajevu i Bosni iz vizure lokalnog stanovništva. Moje olakšanje i sreća zbog lako pronađenog, odlično plaćenog posla u struci, pretvara se u euforiju. Častim u omiljenoj kafani sve koje zateknem tu večer, ne objašnjavajući. Konobarica namiguje i svima govori kako mi se rodilo muško. Moj prvi posao je stotinjak stranica nepotpisanog teksta dubioznog naslova, otipkanog na starom, pisaćem stroju, na kojem su slova č i ć toliko istrošena, da se na otisku ne razaznaje koje je koje slovo. Nama u Bosni iritantno je čitati tekstove ljudi, koji ne razlikuju jedno slovo od drugoga, kad kod nas i dijete zna razliku. Na provizorno uvezanim papirima A4 formata otisak naslova sumnjivo je dobar i čitak- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA. Glas mojeg šefa s druge strane u telefonu isprekidan je pucketanjem i šumovima, kao kod loše izolirane žice. Šum povremeno čini mojeg sugovornika nerazumljivim, kao da zove s podmornice, ili iz nekog bunkera duboko pod zemljom. Međutim, znam da po danu boravi na adresi Alipašina 43, dakle, radi za Ambasadu. Nije mi važno, posebno jer mi je povelik avans već sjeo na tekući račun. Sad još samo ostaje zasukati rukave i baciti se na prvi tekst na mojem uredničkom stolu. Otvaram prvo poglavlje i već početne rečenice naglo me razbude. Stavljam naočale na nos, spuštam rolete i palim stolnu lampu. Jarko svjetlo blješti na razmazanom otisku pisaćeg stroja, a slova odjednom postaju oštrih rubova i kristalno jasna. -------- TRIDESET DANA DO SARAJEVSKOG ATENTATA Trideset je dana do sarajevskog atentata, a popis mojih potencijalnih žrtava svakim je danom sve veći. U zemlji s toliko smrti, još jedna likvidacija ne može nikom više privući pažnju, pogotovo što svaku novu smrt od moje ruke planiram kao nužnost i vrhunsku potrebu ove napaćene zemlje. Mislim da bih mogao svakoga dana ubiti ponešto, ponekog za vježbu, a onda, za veliko finale, staviti šlag na tortu purifikacije zemlje, tla i ljudi. Trideset je dana do atentata, a noćas ću ubiti Hrvata. Rimuje se, sviđa mi se. Mislim da bih trebao pronaći rimu u svakoj novoj smrti, koju će donijeti moja misao, ruka, djelo. Kod Hrvata, izbor je sužen. Neki su osumnjičenici, neki osuđenici Haškog tribunala, a sadašnji političari laviraju između dodvoravanja naciji i građanskoj opciji u BiH. Nema više ortodoksnih nacionalista, zaluđenih odcjepljenjem, pa ostaju oni koji su generalno izdali kao ljudi s nacijom na čelu. Biram jednog od poznatijih, relevantnijih kojem se u Bosni zamjera svašta, ali najviše podrška hrvatskom novogovoru, koji podsjeća na jedna druga mračna vremena. On često gostuje u emisijama Federalne televizije i umjesto da govori kako je cijelog života govorio, kako ga pamte i komšije i susjedi, on ulagivački forsira neke novohrvatske riječi koje ljude u Bosni, Sarajevu posebno, plaše. Znamo ga dobro, igra na sitnu kartu nacionalizma, kojeg pomalo pothranjuje očekujući podršku politički angažiranih Hrvata i Srba, koji odlično surađuju na projektu razbijanja Federacije i pripajanja svojih etničkih zajednica matičnim državama. Političar je u Bosni slabo zaštićena zvijer, jer tko bi sve te brojne zvijeri u šeher-Bosni sačuvao! Zvijerima su najopasnije druge zvijeri, ali ovdje kod nas interesne su sfere odvojene i ne preklapaju se, pa zvijeri jedna drugu neće dirnuti. Očnjaci se bruse na raju i golje, na međunarodnu zajednicu i predstavnike Europske unije. Zvonim mu na vrata, predstavljam se na engleskom, a on na samu englesku riječ već namješta svoj najbolju političarsku masku i osmijeh. Poziva me neoprezno da uđem, ne tražeći nikakvih potvrda ni papira, čime bih potkrijepio tko sam i što želim. Sjedam u njegov prostrani boravak, novine razbacane na stolu i upaljeni TV na nekoj zabavnoj emisiji. - Just relaxing - kaže uz široki osmijeh, kojeg sam često s gađenjem gledao na predizbornim skupovima, gdje je u njega zamatao mržnju i sipao rečenice koje ubijaju. Odlazi do mini-bara, sipa viski u kristalne čaše, a ja se pretvaram da zainteresirano čitam naslove knjiga na njegovom regalu. Pogled mi odmah nalazi što tražim - od brojnih tomova Brozovića, Babića i Težaka, najviše težak, najteži - čini mi se Brodnjakov, pregnantnog naslova Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika, Zagreb, 1991. Zloslutno me podsjetilo na još jedan ‘rječnik’- Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika, Zagreb,1940. Dok političar vježba svoj engleski i natače alkohol u čaše, leđima okrenut svojem skorašnjem ubojici, podižem tešku knjižurinu i snažno ga udaram po glavi. Pada kao pokošen, bez glasa, a ja mu naguram prvih par stranica knjige u grlo, kao vizitkartu. Okrenem se, ugasim svjetlo u boravku i mirno išetam na prljavu ulicu i blještavo danje svjetlo. Nisam ostavio traga, osim bezobrazne poruke, nažvrljane lijevom rukom, u imitaciji dječjeg rukopisa, na kojoj piše- i knjige ubijaju, zar ne? |
Ispovijed smušenog uma
| Jedna je muha ostala bez duha pa me spopala da joj ga nađem i vratim a zatim došla u ponoć i svu noć mi zujala nježno se klatila da bi me konačno obrlatila a onda ujutro svratila da vidi imam li nešto za nju ja koji sam bez sluha ali puno duha pravi vitez na bijelom konju Gregorije Samsa pa sam joj pisao nimalo brisao kako mi je sve živo i drago smušeno tako je s nama muhama svetim kravama u domaćim uredima stanovima stajama zujimo mnogo i dosadno bez mjere al nosimo duh rušimo barijere mi duhoviti vitezovi preko svake mjere zujao ne zujao ipak prozujao pa se sjetio brata od strica pravoga Viteza smiješnoga lica o nama muhama pisao iz srca dok je o smrti ništavilu pisao tužnu je povijest muha risao sva mu je šira obitelj kiksala netko u juhi ostao bez ticala drugi su u loncu utapali tugu ususret smrti vinskome drugu treći u octu šljivovici vinu tako je Vitez izgubio tetku brata oca a i stričeve skršila šljivovica utopit se u njoj dvaput je pogibeljno pijano veselo ali nepoželjno jer imaš zadah i nakon smrti a zadah te prati burgija vrti na onom svijetu mušičavom raju gdje čuješ zujanje a ne ljudsku graju uglavnom smušena muha nije novina to nam je brand takva smo pasmina a jedino ljudsko biće čeljade koje je s nama htjelo na parade bio je glumac iz filma Muha taj nas se bojao k'o najgoreg duha a skončao totalno izmasakriran napola muha čovjeku stran naša divna krila i brojne oči bile mu kazna bez ljudske pomoći umjesto da je prihvatio igru mogao je biti nešto slično tigru zujav svevideć a opet velik najjačoj muhi kao Baš-čelik ja ovo pišem smušen napola prošle sam noći bio prepun bola što nisam veliko ljudsko biće da idem s curama u kino na piće a ne kao muha sa stropa il' zida umirem zujeći od bijesa stida što nisam slobodan od dva metra a ne tek djelić centimetra istina veći sam neg' obična buha al ona barem ima sluha za putovanja na nekom džukcu na mački ili prljavom tukcu a mi smo muhe prividno s krilima ali ograničene dragim i milima jer kako se vinuti u daljine kad te neki zujan doziva 'sine' ili si nekome drugome 'tata' ne možeš pobjeć' od seke brata ostavit sve i odletjeti naši su novi vrli mikro svjetovi zato tek ponavljam pjesmu mog strica tužnoga Viteza pokojnog lica a vas pozdravljam i letim na kavu skupljajte novce ganjajte slavu ja ću biti sretan i s malo šećera teško odlazim dok me se ne otjera ništa komplicirano k'o Danilo Kiš u Knjizi mrtvih na pruzi za Drniš meni je potreban odlučan 'iš'! mom stricu Grigoru Vitezu |
Ljubi me prejaka riječ
| "Govorim iz iskustva - čuvajte se prejakih riječi. Nekad će vas ljubiti, ipak najčešće - ubiti. Baš kao Branka!" Mentor je čitao moje zadnje rečenice, teatralno podižući guste obrve iza okvira naočala. Očito mi se rugao. - Pišeš crno kao i on, koketiraš sa smrću - rekao je konačno optužujućim glasom i odložio moju disertaciju o pjesniku Branku Miljkoviću. Mentor, kako pretenciozno! Jaka je to riječ, autoironična. Mentor bi trebao znati više od studenta, a ovdje je to bilo naočigled nemoguće. Kako drukčije pisati o Branku? Miljkovića treba i voljeti, ne samo poznavati, da bi ga se razumjelo. Njegova najbolja, najkraća, bila je prejaka pjesma u jednoj rečenici, zlogukom proročanstvu, koje se ostvarilo. Ubi me prejaka riječ! Kad su ga našli obješenog u centru Zagreba, svašta se nagađalo - ubili ga nacionalisti, pijani kamaradi, samosažaljenje - a on je svoj epitaf već prije napisao. Živjeli smo jedan pored drugoga, ne poznavajući se, Branko i ja. On prezren od Partije, ja - partijski sekretar, vršnjak njegove majke, obojica od prejakih riječi. Samo, njegove su neizbrisivo ostale u mnogima, pa i u meni. Tu smo se i upoznali, Brankova majka i ja, osam mjeseci nakon njegove smrti. Jednog smo listopada sjeli na kavu u centru Zagreba i prebirali po uspomenama na Branka. - Bio je boem i jako senzibilna osoba – rekao sam obzirno, kao da ga i mrtvog njoj opravdavam. - Bio je pijanac, prgav i ratoboran kad se napije – rekla je jednostavno, paleći cigaretu. - Pijan je volio izazivati, potući se. Mislim da su ga ubili - Brankova majka govori bez gorčine, ne optužujući. Teško mi je slušati kako o sinu govori u sadašnjem vremenu, iako je mrtav. Hladna faktografija ne umanjuje toplinu i ljubav dok govori o njemu i onome što mu je bilo važno. Nema u njoj jakih riječi, koje ubijaju, ni kad govori da su srodne duše. Bio je istinski pjesnik i po prirodi stvari - tragično neprilagođen. Ako su ga institucije odbacile, baš kao i on njih, ostao mu je cijeli svemir vlastitih riječi. Mi, koji smo poznavali i dijelili taj njegov svemir, osjećamo njegovu poeziju kao žig i opeklinu, koja povremeno svrbi pred kišu, koja podsjeća kako se teško nositi s vlastitim izborom riječi. Gledam je dok zabacuje kosu s lica. Dubina njenih tamnih očiju utapa tragiku Brankovih u patetiku mojih vlastitih riječi. Oči još šute krikovima, šapću tamnim kolobarima, mrače se morskim dubinama. Brankova majka lijepa je i danas. Žena ispod slike, s dubokim, tamnim očima kao otvorena rana, nema pojma da ima senzualne usne. Zaboravila je. Više ne razmišljam o Branku, već o njegovoj majci. On je tek uspomena u maglovitu jesen, što ponekad navede slučajne prolaznike da se susretnu, dodirnu, makar i na kratko vrijeme. Ali njegovo proročanstvo i prokletstvo kako će jednog dana poeziju svi pisati, ostvarilo se. Otvaram prejake riječi, pažljivo mirišem jednu po jednu, prebirem po njima kao po prašnjavim slikama s tavana i onda uzmem najjaču. Jednog ću dana napisati patetičnu pjesmu o dubokim crnim očima Brankove majke. Neću sklopljene oči žene smatrati bijegom i skrivanjem vlastitog tijela, kao što je Branko slutio u pjesmi. Čak i sklopljene, njezine me oči vide. za M. |
Ispovijed pravopisnog terorista
|
Znam da nećete vjerovati, ali prije mnogo godina bio sam divna i normalna osoba - smiren i obrazovan policajac, štoviše, šef policije našeg malog mjesta - sve dok se jedne noći nisam probudio iz višegodišnjeg sna. Naglo sam sjeo u krevetu, upalio noćnu lampu i prodrmao ženu, koja je spavala mirom pravednika. Urlam i batrgam se u luđačkoj košulji: - Pravilno je ‘normanska! NORMANSKA! Normanska, normanskih, normanskim, normanska…..Ayckbournov identitet nije isto što i Bourneov i Matt Damonov, nije ovo film! Onda me preuzmu bolničari i sestre. Smiren sam. Daju mi fine tablete. U ludnici mi je liepo. Konačno razumijem suštinu stvari i svieta, glagola i glagoljanja. Volite se, mislite pozitivno, a ja vam od Pevca (pijevca? peveca? pijetla?) osmjeh ostavljam! |
Izlog
Uvijek stanem pred tim izlogom, pa se zagledam u zatamnjeno staklo. Promatram savršeni odraz vlastitog, nesavršenog lica s upalim očima i dubokim borama na čelu, isprva kritički, a onda mi apsurdnost situacije natjera kiseli osmijeh na lice. Namignem si sućutno, jebi ga, živ si, što hoćeš više, pa uzaludno popravljam neurednu kosu i zamrljanu kravatu.
Taj uglancani izlog, u kojem se ogledam svako jutro na putu za posao, stoji kao čudo u nizu jednoličnih, prljavih izloga bez sjaja. Čekam da rijetki prolaznici prođu, a pločnik pred izlogom bude prazan kad stanem pred reflektirajuće staklo i promotrim vlastiti odraz. Znam da možda pravim budalu od sebe, ali si ne mogu pomoći. Čemu zastajkivanje pred izlogom bez reklama, izložene robe, ikakvog natpisa koji bi odao što se krije unutra? Taj lokal, za razliku od susjednih, ne nudi ništa osim vlastitih odraza prolaznika, pa opet pred njim često primjećujem mnoge. Samo nagađam da su zastali zbog iste radoznalosti. Kad nekog spazim, usporim i puštam ih da se ogledaju u prolazu, kako bih se pred izlogom zatekao sam. Narcisoidnost ili znatiželja da ulovim odraz vlastitih osjećaja? Na putu do izloga često razmišljam, hoću li jednom u odrazu prepoznati drugačijeg sebe, s licem koje obećava, sjajem u očima?
Nijednom s druge strane stakla nisam zamijetio pokret, ljudsku priliku, baš ništa. Nijednom nisam zatekao ikog da izlog pere ili lašti njegovu besprijekornu površinu. Koliko god zurio unutra, zatamnjeno staklo ne propušta poglede. Kad se na njega naslonim svojim oznojenim čelom i dlanovima, sutradan na površini nema mojih otisaka.
U zadnje vrijeme zamjećujem, kako s veseljem i sve ranije krećem na posao. Jedva čekam da stanem pred zrcalnu površinu izloga. Dugo se u glavi formirala želja, da saznam čemu služi izlog, možda i zavirim s druge strane ogledala.
U odvjetničkom uredu nisu postavljali pitanja, kad sam zatražio da ispitaju vlasništvo i eventualnu mogućnost kupnje. Žena mi još ne zna, ali sa zajedničkog računa sam podigao cjelokupnu ušteđevinu, namijenjenu crnim danima. Po prvi put u životu sam vlasnik nečega, za čim uistinu žudim.
Sad stojim u praznom lokalu, o kojem sam mjesecima opsesivno razmišljao. Unutar tih desetak kvadrata prostora nema ničega, osim stolice pred staklom. Na stolici je debeli album s tisućama fotografija. Na njima su ulovljeni pogledi, oči i usne svih, koji su se ikad ogledali u lažnom zrcalu. Nisu ni slutili kako ih s druge strane neprozirnog stakla netko gleda, snima, proučava. Da im netko uzvraća pogled, radoznalo, ispitivački, prodirući u njihove strahove, tajne i bore na čelu. Radoznalo listam album i ubrzo pronalazim vlastiti pogled na nekoliko slika. Na slikama izgledam, kao da pokušavam proniknuti u budućnost, neuspješno očito, jer usne su u grču, a oči starije nego ih patim s bilo koje vlastite slike. Predatorsko oko kamere ulovilo je trenutak i zarobilo vrijeme, a s njim i dobar komad duše.
Kad sam na još par slika prepoznao svoje lice, znao sam što me vodilo izlogu. Kod kuće se ponašam normalno, ne otkrivam kako jutrima više ne odlazim na posao, već u skrovište iza zrcala. Opkoračim drvenu stolicu, nalaktim se na naslon i zurim s druge strane ogledala. Strpljivo čekam da prođe prepoznatljivo lice iz albuma ili, ako bude sreće - netko posve nov, nepoznat. Taj muškarac ili žena, svejedno, će prići i zagledati se u vlastiti lik, tražeći odraz kojem se nada, koji očekuje. A ja, ja ću mu se kroz oči zagledati u dušu i onda, pritiskom okidača na kameri, ukrasti jedan komadić za sebe.
Kako smo pojeli osam tamburaša
| Nemojte misliti da smo ih pojeli sve odjednom! Ne, bilo je to polako, s mukom i uz dosta negodovanja s njihove strane, posebno onih koji su izvukli kraću slamku. Dok ronim kroz potopljeni tunel, trošeći zadnje molekule kisika, kroz glavu mi prolaze strašne slike iz priča o ljudožderima s Anda. Nitko se ne rađa kao kanibal, tješim se, snažno zamahujući rukama kroz ledenu vodu Dunava. Ti nesretnici u snijegu i ledu su nakon avionske nesreće bili prisiljeni jesti tijela umrlih suputnika. Neki se nikad nisu oporavili od tog strašnog šoka, spoznajući ljudsku prirodu na tako okrutan način. Ovdje, pod zemljom, to nije strašno,uvjeravam se, dok mi se pred očima film vrti ispočetka... ... Naše muško društvo od tri frajera i jednog papučara bilo je već poprilično pijano i prije nego smo došli na Petrovaradinsku tvrđavu. Netko je predložio da momačku zabavu, prije Šandorovog vjenčanja, proslavimo šampanjcem i pišanjem u dalj s vrha tvrđave. Glupo, priznajem, ali tad se nismo mogli sjetiti ničeg ljepšeg i pametnijeg. Stajali smo na Dvorožnom bastionu, kad smo spazili tamburaše na ravelinu Sv.Katarine, kako sviraju povećoj grupi turista. Ili su to bile maškare, turistička atrakcija koju povremeno organizira gradska uprava? Nemam pojma. Ovdje, na južnoj obali koja tvori poluotok, zvukovi zbog blizine vode postaju čišći, ljepši i milozvučniji, pa sam zato i obratio pažnju na tamburaše. Inače ne volim tu vrstu muzike, ali ove su melodije na bisernicama bile pitke kao fruškogorski rizling. Uskoro je svirka prestala, pa je Šandorov kum bubnuo kako bi najradije da idemo u obilazak podzemnih rovova i prolaza. Možda pronađemo izgubljeni tunel ispod Dunava, koji vodi na drugu stranu rijeke? - Može, ali u glineni grob idem samo uz svirku tamburaša!- Šandor je namignuo prema meni, jedinom oženjenom iz grupe. Znao je da znam na što misli. Rečeno, učinjeno! Tamburaši su pristali, čim smo im pokazali snop novčanica, pa smo se začas našli u tunelu kod Barutnog magacina. Pod zemljom, tamburice nisu zvučale jako zabavno, ali najgore je ipak bilo s kontrabasom. Rezonacija njegovih debelih žica odbijala se od grafita i zidova od cigle i blata. Jedina zabava bila je ruganje debelom berdašu, dok je teglio mrcinu od instrumenta podzemnim hodnicima, miniranima smećem i fekalijama. Nakon što smo dvaput prošli pored iste oznake na zidu tunela, shvatili smo da se vrtimo u krug. Tko bi rekao da tuneli predstavljaju labirint i zamku za neoprezne? Pola tamburaša odlučilo je sjesti ispod čudnog crteža nalik malteškom križu, vjerujući da će tu naići neka turistička grupa s vodičem. Ostali smo nas četvorica i isto toliko tamburaša, pa je počela šala - tko će koga u tim mračnim hodnicima, ako se izgubimo i moramo ostati par dana zarobljeni pod zemljom? Ipak, šale su bile sve usiljenije, a nervoza skoro opipljiva. Svi smo konačno počeli prihvaćati nevjerojatnu istinu - izgubili smo se u podzemlju tvrđave. Paradoksalno, ali jedino je mladoženja bio sve veseliji, kao da je ova neplanirana avantura dio njegove momačke zabave. Pred novom galerijom s hodnicima, šefa orkestra je odjednom izdalo srce. Samo se naslonio na zid i skljokao na zemlju, a plave vene na čelu i vratu prestale pulsirati. Jedni su predlagali da ga ostavimo kao orijentir za slučaj novog lutanja istim hodnikom. Drugi, brojniji, zagovarali su kršćansku potrebu zakapanja, pa smo počeli kopati blatnjave stijenke hodnika. Bilo je jezivo, jer svi znamo da su u podzemlju tvrđave, za vrijeme njezine gradnje u osamnaestom stoljeću, dnevno umirali brojni radnici od napornog kopanja i izvlačenja zemlje kolicima na površinu. Umrle nisu izvlačili gore, već su ih zakapali u zidove tunela. Ne bojim se mrtvih, samo živih, ali nije mi bilo svejedno kad god bih dodirnuo hladnu i memljivu površinu zidova tunela. Svima pomalo sviće, da sve češće skretanje pod oštrim kutom, sve manje oznaka na zidovima galerija i sve niži lučni svodovi moraju značiti samo jedno - umjesto prema površini i izlazu iz labirinta, mi se spuštamo sve niže, sve dublje pod zemlju. Prirodno, izgubili smo pojam o vremenu. Procjene o tome koliko dugo već lutamo podzemljem, kreću se od par sati do par dana. Tamburaši povremeno odlaze u mrak, tobože da obave nuždu, ali se iz mraka čuje mljackanje. Pretpostavljamo da imaju skrivene krvavice u tamburama i džepovima prsluka. Postaje sve mračnije i hladnije, pa se grijemo preskačući brojne lokve vode, koje se u nekim hodnicima pretvaraju u prava jezerca. Zbog neprirodno dobrog raspoloženja, pjesme i zbijanja šala kako ćemo zauvijek ostati u tunelima, mladoženja je opet fasovao batine. Jedno Šandoru ipak moramo priznati – zabavljeni njime, ne primjećujemo kako drenaže i otočići suhog tla postaju sve rjeđi, a jezerca sve brojnija. Četvrti nivo hodnika očito smo već odavno ostavili za sobom, a naše lutanje nalikuje putovanju ka dnu rijeke. Pred nama se račvaju izgubljeni tuneli ispod Dunava, koji možda vode na drugu obalu. Naravno, skoro sasvim su potopljeni. - Eureka!- Mladoženja je raskrvavljenih noktiju i šaka čistio od blata jedva vidljivi malteški znak. Samo, ovaj ne izgleda kao onaj prethodni, jarkocrvene boje i oštrih rubova. Ovaj novi je skoren od blata i nagrižen vlagom, a krakovi su mu gotovo neprepoznatljivi. - Sjećate se malteškog križa i legende? Kad odbljesak Siriusa na nebu baci sjenu na crkveni bastion, pa propadne do malteškog križa - tu je zakopano križarsko blago! Ili ćup zlata? Zaboravio sam! Nije nam ga se više dalo tući, pa smo ga ignorirali. Uostalom, postoji samo jedan križ, pa bi ovaj novi mogao biti rezbarija neke izgubljene duše. Ostalo nas je tek dvojica-trojica, nisam više siguran, jer pomalo haluciniram od gladi. U blatnjavim i napola potopljenim hodnicima već odavno nema smeća, otpadaka, čak niti izmeta riječnih šišmiša, a blato mi teško pada na želudac. Jedno sam se vrijeme zanosio mišlju da mogu roniti kroz potopljene hodnike i probiti se do glavnog, koji vodi na drugu stranu rijeke, tamo gdje je sunce, hrana i vjetar u kosi. Možda uistinu buncam u deliriju, ali najgore je bilo kad smo pojeli prvog tamburaša. Svi su se nećkali, nitko nije htio prvi, pa smo, kao u lošim filmovima strave, istovremeno posegnuli rukama i zubima za mesom. Kod drugog i trećeg nije bilo oklijevanja. Kod četvrtog i petog već smo se borili za startne pozicije. Možda mi se pričinja, ali mladoženja je bio nazdravijeg apetita. Snažno zamahujem rukama prema svjetlu, koje se nazire kroz prljavožutu vodu Dunava.Svjetlost na kraju tunela? Zvuči mi, izgleda, nekako poznato. Još samo malo, još metar-dva i ja sam na suhom. Zaustavite Dunav i skazaljke stare! |
Donatori sperme
| Kažu da su ljudi najinteligentnija bića na planetu. Ponekad se u općoj kakofoniji glasova nađe i suprotno mišljenje, ali ga zagluši samodopadna većina. Uistinu, jedino ljudi iz zabave ubijaju, bave se umjetnošću i rasipaju sjeme. Ali, postoji sve opravdanija sumnja u mnoge nedodirljive istine, pa tako i ovu - o najinteligentnijoj rasi na Zemlji, ljudima. Rijetko idem u podrum. Ne volim te mračne, memljive prostore s ustajalim zrakom i razbijenim žaruljama. Prošle sam godine samo jednom bio u podrumu, a ove godine i rjeđe. Ali, sila boga ne moli, pa je tako došlo vrijeme za ovogodišnji odlazak. Pročitao sam, naime, sve zalihe “Javnih financija i statističkih godišnjaka” i nema mi druge, nego po ranija godišta u podrum. Srećom, čuvam sve brojeve još od vremena prije Drugog svjetskog rata. Smijte se koliko hoćete, ali nema uzbudljivijeg štiva od Registra neporeznih prihoda, niti fiskalno zanimljivijih izvora sredstava od ovoga. A tek, kad se udubite u pojedine stavke, od tabela i naplaćenih naknada javnih i dobrovoljnih vatrogasnih društava, kojekakvih agencija, komora fondova i zavoda? Sve te raznolike i šarene takse, naknade, kazne i polozi, pa bilance društava za samopomoć i umjetnu rasvjetu, odjednom vas uvuku u čarobni svijet javnih financija, o kojem obični ljudi nemaju pojma. I eto, donio sam iz podruma svježi naramak godišnjaka i statističkih izvještaja i već nakon desetak dana čitanja naletio na novitet, koji mi je dao ideju za otvaranje obrta. Umjetna oplodnja! Kako to uzbudljivo zvuči, zar ne? Ne govorim sad o osjemenjivanju svinja, goveda ili krava, koje daju čokoladno mlijeko, iako ni to nije nezanimljivo štivo. Ne, mislim na umjetnu ljudsku oplodnju, banke sperme i ogromnu lovu koja se vrti u svijetu smrznutog sjemena, ženskih jajašca i laboratorijskih testiranja. Kako sam stručnjak za izvabilančne prihode, shvatio sam da nema uzbudljivijeg i isplativijeg posla od banke sperme. Na crno, razumije se, jer kod nas i za običnu banku treba brdo papira i dozvola, a o financiranju i projektima isplativosti, te strogim sanitarno-higijenskim uvjetima da ne govorim. Prvo sam na Internetu otvorio svoj virtualni ured i online web-shop. Kako smo svi na mreži jedna velika obitelj, doduše, onako južnjački opuštenih moralnih kočnica i nonšalantne, razbarušene inteligencije i imaginacije, odmah sam našao zainteresirane klijente za svoj mali posao na crno. Već prvog dana se na moj upit za donatore sperme javilo nekoliko tisuća pregalaca iz svih krajeva naše zemlje. Nećete vjerovati, ali 99 posto prijavljenih nije tražilo nikakvu naknadu za doniranu spermu, dapače! Velika većina potencijalnih donatora izjavila je da im je čast i zadovoljstvo donirati, da će čak sami platiti sva potrebna laboratorijska testiranja sjemena i najvažnije, da ih uopće nije briga tko će njihovo sjeme koristiti. Naravno, većina se ponadala doniranju na staromodni način, uz ručnu manipulaciju sisate medicinske sestre, čiju sam sliku skinuo s nekog TV portala (glumica u porno sapunici) i okačio na svoj web-shop. Baš svi vjeruju da “sestra” uistinu radi za našu banku. A kad ih ne zapadne ona, već autoručni rad, uz moje isprike da je sestra prezauzeta, ali da će im osobno uzeti uzorak sljedeći put, ne ljute se. Vjeruje u onu narodnu- treća sreća! Sestru nisam zaposlio, ali je susjed, penzionirani svećenik, zbog male penzije pristao raditi honorarno, triput na tjedan, kao website recepcioner. Odgovara na brojne mailove i zakazuje prijem uzoraka u mljekarskim kanticama pred podrumom. Naravno, svi mailovi ne mogu biti personalizirani, pa sam mu pripremio uzorak, šprancu po kojoj odgovara: “Cijenjeni gospodine taj i taj, budite sigurni da će vaše donirano sjeme, koje čuvamo u specijalnim kriogenim komorama s tekućim dušikom,biti zalog i spermotemeljac buduće Noine Arke, a Vaši geni upisani zlatnim slovima u Mliječnu stazu”. Malo koja muška duša ne zadrhti ponosom i srećom, što može vlastito sjeme rasijati u solarni vjetar. Stara narodna kaže ‘kako posiješ, tako ćeš i žnjeti’, pa je to dodatni stimulans za naše višestruke recidiviste. Iako je i navala prvospermanih povelika, ipak brojimo naše zlatne donore (+10.000 pologa naviše) u stotinama. Što ćete, strah od smrti i želja za vječnošću u našim je krajevima poprimila galopirajuće razmjere. Nakon što sam našeg recepcionera ulovio kako se na poslu samozadovoljava i pri tom drži kanticu za mlijeko pored stola, odlučio sam mu ukinuti naknadu za topli obrok i crkavicu koju sam mu plaćao. Zašto plaćati nešto, što čovjek s tolikim veseljem radi? Dapače, zatražio sam da on meni plaća režije za grijanje u stanu, te za kriohlađenje u podrumu, jer takav cool posao raditi žele mnogi! Posebno sam mu skrenuo pozornost na mogućnost da posao dodatno proširimo na intra-materinu inseminaciju (na crno, dakako!), te u posebnim prilikama, nešto intracervikalno, ili nagradnu igru s glavnim dobitkom - asistiranu reprodukciju! Istina, sumnjam da bi bilo tko iz naše male firme bio sposoban asistirati na onaj staromodni način, ali, nada umire zadnja i ljudski se nadati. A onda se, jednog dana, naša baza podataka s donorima toliko raširila, da nam je server Ministarstva znanosti (gigantske memorije, ali skoro prazan, bez uskladištenih podataka)na kojem smo se ilegalno švercali, odjednom postao premali. Znali smo da je vrijeme da zavirimo na drugu stranu bilance poslovanja – na buduće trudnice, trudnike i ostale korisnike ogromnih zaliha sperme i drugih tjelesnih tekućina naših veličanstvenih donora. Prvi je korak, logično, bio potražiti samosvjesne žene s viškom bioloških satova, a manjkom vremena i ostalih resursa za staromodno osjemenjivanje. Nasumce odabrani statistički uzorak iz jednog financijskog godišnjaka (žena,30-35,VSS,menadžer,3+propale hetero i 2 lezbijske veze)pomogao nam je da dođemo do prvih korisnica naših zaliha. Ali, avaj! - Prvi se mačići u vodu bacaju –rekao sam optimistično našem webmasteru i jedinom zaposleniku osim mene u firmi. - Žene su logična i racionalna stvorenja. Normalno da točno znaju kakvo dijete žele, pa su zahtjevne oko doniranog sjemena i samih donatora. Istina, nemamo previše nobelovaca i košarkaša s ljepuškastim crtama lica, ali zato imamo kandidate s genima koji jamče preživljavanje na ovim surovim prostorima. Oni nude spermu koja garantira balkansku čvrstinu prehrambenih i čitalačkih navika, a istovremenu fleksibilnost oko karaktera, morala i poštenja. Svaki će pažljivi kroničar statističkih godišnjaka to prihvatiti kao veliku prednost, skoro garanciju opstanka. Pa, koja buduća majka ne bi poželjela ovakvu sposobnost prilagodbe i prilagođavanja? Nisam žalio truda ni vremena, te čak uložio sto dolara, plaćajući (na crno, razumije se!) nekim ruskim hakerima, da naše rastuće baze podataka smjeste na servere Rarotonge i Tahitija. Isplatilo se, jer smo tamo dobili i potvrde o poreznoj olakšici, nek se nađe, ako zatreba. Uložio sam i u uređenje okoliša, stavljajući halogene lampe u podrum, koji je sad blještao plavičastim svjetlom, kao prava klinika za rasplodnost. Umjesto starih frižidera i kantica za mlijeko uveli smo moderne laboratorijske vrčeve od vatrostalnog stakla od 50 litara, u plavoj boji za donatore s dokazanim spsobnostima pravljenja muške djece i odgovarajućim, manjim, ali zato vrlo seksi, polipropilenskim roznim kutijama za garantirane djevojčice. Nakon razmatranja cijena za pipe i pipete, od te smo laboratorijske opreme odustali.Ionako naši donatori obavezno peru ruke prije mužnje. Od rukavica nismo odustali, ne bojte se! Svaki kandidat mora donijeti potvrdu s kemijskog, da su rukavice od lateksa čiste. Konačno, doživjeli smo nedavno da vidimo na crnoj burzi i našu firmu izlistanu, a cijene naših dionica već su prvog dana trgovanja probile sve burzovne indekse. Poslušao sam savjet brokera - podijelili smo dionice i napravili splitting, pa sad posebno kotira naš odjel za komercijalne surogat-majke, posebno za asistiranu, posebno za in vitro, a sasvim posebno za klasičnu inseminaciju. Brinu me jedino moguće tisuće zahtjeva za alimentacijom. Naime, zakon i pravo tu nije baš najjasnije. Tko bi takvoj djeci morao plaćati uzdržavanje? Naša firma - gdje su začeti na crno, ili crna burza? Ili nedajbože, ovi jadni donatori sperme? Budimo realni, njihovo jedino zadovoljstvo i bogatstvo oni drže u rukama, te ga lako i brzo proćerdaju. A onda treba čekati i do par sati da se vrelo napuni. Tim tempom, uz naše troškove, oni jedva da smognu novaca za platiti što ih uvrstimo u naše donor-liste. Tko će, k vragu, toj djeci plaćati alimentaciju? |
Velečasni u Madonni
Pripazite! Trinaestog rujna će pun Mjesec ući u klimavu vezu s nesigurnim Uranom. Kako tjedan bude odmicao, Merkur, Venera i Mars će ući u odnose, koje će donijeti napore i izazove kod kuće i na poslu. Ne grizite sve oko sebe, ali niti nemojte susprezati ljutnju. Uzdahnite duboko i odbrusite im, ljubazno ali odlučno. Recite im točno što vam je na umu. Bit ćete ugodno iznenađeni kad svježi zrak zapuše u vašim odnosima s drugima.
Vlč. Divinio je kleknuo uz jarkocrveni Ferrari 599GTB Fiorano, brišući rukavom svećeničke halje golubje govno sa sjajne haube.
- Divice mi, ovi su gadovi vragovi poslanici, ne mogu ti posranci bit od našeg milostivog Svevišnjeg!- huknuo je, brišući oznojenu ćelu i hvatajući se za križa. Opet ga je presjeklo, ovaj put toliko jako da mu se na tren zamračilo pred očima.
- A jebenti iruda, čim-čim-dalje, tim-tim-gore! Ovo ni Marija neće likarijama moć’ istjerat’. Triba mi i duhovni seminar preskočit’. Možda neke travarije, ili barem oblog od travarice? – velečasni je konačno odahnuo, uvalivši se u kožno sjedalo, anatomski prilagođeno njegovom punijem stasu.
Motor automobila je skoro nečujan, sve dok naglo nije otpustio kvačilo, a šesto dvanaest konjskih snaga u četiri sekunde dostiglo stotku. Brrrummm! Odavno su jedina iskrena svećenikova strast utrke, još otkad je u sjemeništu igrao Gran Turismo. Eh, tad mu je ovaj model bio samo maštarija. Da ima ceste za isprobat’ ovih trista na sat, kako nudi knjižica vozila, ne bi vlč. Divinio žalio benzina. Nema ljepše nego među nogama oćutit’ moćni stroj! Užario se svećenik na samu pomisao, a dlanovi oznojili od adrenalina.
U ulici, gdje je smješten župni dvor, škripa guma i oblak prašine uzbude tek ponekog od mlađarije. Samo se rijetki osvrnu za velečasnim, najčešće uz zavidne uzdahe. Kad odjuri kao vihor, a cvilež guma na asfaltu utihne, starice u crnom križaju se i mrmljaju u bradu: - Čuvaj nam, Gospode, našeg župnika!
A onda se, jednog dana, u novinama zateklo svećenikovo ime na nezgodnu mjestu, u crnoj kronici. Napalo ga, po glavi opalilo i opljačkalo župni dvor. Svaki je bogobojazni mještanin sa jezom čitao dalje, kako su bogohulnici i moralne ništarije odnijele crkavicu od milodara, zajedno s teškom čeličnom kasom i svećenikovim privatnim stvarima unutra.
Šuškalo se, istina, među zavidnim ženama koje milost velečasnog nije dotakla, bilo na propovijedi ili ispovijedi u strogoj privatnosti sakristije iza oltara, kako su provalnici u sefu pronašli neke pornografske slike i seksualna pomagala. Sačuvaj nas, Bože, poganih usta i prljavštine tijela! Tek rijetki među župljanima,oni sumnjiva morala i vjere, naslađivali su se lažima i objedama vrlog pastira.
Policija je bila nemoćna, naravno, jer je vlč. Divinio tvrdio da je u blagajni bilo tek sitnine od milodara i komad stakla iz Širokog Brijega, na kojem se ukazala Gospa dvije tisuće puta jednoj vidjelici, a ova to oporučno ostavila fra Diviniju. Staklo je, govorio je pobožno se križajući, od neprocjenjive vrijednosti. Posebno je sentimentalno vezan za to staklo, jer je u noćima iskušenja njemu bilo dovoljno zagledat’ se u njega i prizvati Gospu da mu dadne savjeta i pokore, pa bi opet mogao mirno na počinak. Javno je župnik pozivao lopove da staklo vrate, a novce nek’ zadrže. Uzalud, jer apel lovovima na moralnost i poštenje je kao pozvati političara na iskrenost i kajanje!
Tapkala je tako istraga na mjestu, a velečasni sve zabrinutiji bio. Vidjelo se to na nedjeljnim propovijedima kad bi mucao, gubio nit, pa se češkao po tjemenu i govorio ‘što je ono Gospodin htio reći’. Prvi su redovi povlaštenih klecala u crkvi redovito dvostruko davali u lemozinu, ali nije pomagalo. Velečasni je kopnio, kao da ga je sam Nečastivi spopao, pa mu dahće za vrat. Vidjelo se to za volanom Ferrarija, jer ga je startao sporo, bez tragova guma na cesti. Vozio je ispod stopedeset na sat, pa bi ga pastva zabrinuto promatrala kroz zavjese, moleći krunicu za njegovo duševno i tjelesno zdravlje.
Tragedija gubitka vidjeličinog stakla burgijala je u duši vlč. Divinija tako duboko, da se potpuno okrenuo i od svetovnih iskušenja. Na krstitkama i vjenčanjima jeo je umjereno, pio slabo ili nikako, a i svađe i tučnjave među njegovim miljenicama opasno su se prorijedile. Mnogi su otvoreno za njega strahovali - kopni i nestaje velečasni pred očima!
Te nesretne subote, trinaestoga, dok je i Vrag kasnio sa svojim bogohulnim namjerama da zavlada svijetom, mještani su hitali na kioske, tražeći Jutarnji list viška. Na trinaestoj, nesretnoj stranici novina, u rubrici ‘Vjerovali ili ne’ kočio se crveni naslov skandalozna sadržaja: “Velečasni u Madonni”. Odmah se vidjelo da je vjestica lažna, iskonstruirana, komunistički pamflet dezavuiranja vjere, Crkve i osobe vlč. Divinija.
Svejedno, svaka je duša gutala očima šturi tekst pregnantnog sadržaja:
“ Policija potvrđuje, da je otkrivena pronevjera u vjeri i gotovu novcu od preko milijun eura, koje je župnik Angjelko X., poznatiji kao vlč. Divinio, drsko otuđio, fingirajući pljačku vlastitog sefa. Gorenarečeni je naručio od dvojice lopova -amatera iz Hlebina kraj Koprivnice, da otuđe sef, u kojem su ojađeni lopovi, umjesto velikog obećanog plijena, pronašli pornografske slike svećenika i redovnica u bludnim pozama, te nekoliko vibratora oguljene, neprepoznatljive boje. Istovremeno je na žiro-računu župe otkriven manjak od rečenih milijun eura, koliko je Ministarstvo prosvjete doniralo za restauraciju pročelja osamnaest crkava u Humu na Sutli. U suradnji s tajnom vatikanskom policijom, osumnjičeni vlč. Divinio lociran je u Madonni di Campiglio. Ekskluzivno saznajemo, da je Papinska garda već dobila nalog za prebacivanje osumnjičenika iz Madonne na eksteritorijalni prostor Svete stolice, gdje će kandidatu biti ponuđeno mjesto ministra financija”.
Crveni prah vodenice
Tutnjava mlinskog kola zaglušuje misli, dok zavlačim prste u vrelo brašno što sipi pod prstima. Damari na sljepoočnicama u sinkopama preskaču svaki drugi otkucaj srca, a kameni žrvnji sudaraju se kao šišmiši, uzbunjeni mojim prisustvom. Nad glavom trošne grede podrhtavaju, naigled krhke kao paučina što visi i treperi svakim naletom zraka. Odnekud dopire izmaglica i stapa se s bijelom prašinom u zraku. Vodenica vibrira kao živo srce, steže u kontrakcijama, pa otpušta uz lepet krila i novi sudar kamenih žrtvenika. Nesmiljeno srce gnječi i melje zrnevlje i moje vlastite misli, uz grohot i divlje otimanje ledene vode ispod trošne drvene konstrukcije.
Nepoznati glasovi u glavi nagovaraju, da se ne opirem. Da se prepustim.Oči mi se priviknu na tamu,pa polako uočavam boje u njihovom začetku, rađanju. Crnilo se razdvaja u nijanse sivog, pa smeđeg i zelenog, a svaka nova dioba geometrijskom progresijom, kao virus pod mikroskopom, rađa stotine novih nijansi do beskonačnog spektra. Rasute dugine boje pretvaraju vodenicu u jato šarenih tropskih ptica, a boje im se rastapaju,sudaraju i vrište. Nekako znam da su boje tek u mojoj glavi, ali se ne opirem. Gledam radoznalo oko sebe, dodirujući prstima svaku novu nijansu. Grimiz, purpur, skrletno, čak se i brašno pretvara u jarko crvenilo. Zaronim šake i prosijavam crvenu prašinu, kao osušenu krv nekog mitskog bića. Vodenica mi diše za vratom,u kontrakcijama koje su i moje vlastite.
Konačno spuštam tešku vreću na trošni pod od crvotočnih dasaka, otirem znoj sa čela i kao hipnotiziran prilazim žrvnju.
- Skoči! – nečiji hladni dah na vratu mi šapuće.
- Lezi, odmori se!- crvena vrelina pod nogama uvjerljiva je.
- Pridruži nam se, bit ćemo jedno, bit ćemo zajedno, zauvijek.
Netko, nešto uzdahne, a dah zakovitla brašno u vrtlog koji zapleše iznad kamenih kolutova.
Kad se crvena prašina slegne, vidim jasnije nego ikada. Još sam tu, ali ruke i ramena više ne bole. Osjećam gipkost u našim gredama, naizgled trošnim, a tako snažnim od mnoštva naših tijela, od našeg stoljetnog trajanja. Ja sam svi oni, vodeničari; kameni smo žrvnji i paučina; slobodni smo u krilima desetina šišmiša. Mi smo vodenica.
Puhnemo u crvenu prašinu pod svojim nogama od dasaka, nasmijemo se grohotom svojih vodenih slapova, a onda tutanj smirimo, stišamo do neprepoznavanja.
Čekamo na one koji tek dolaze. Na one, koji će nam se tek pridružiti.
“Smrt i zaborav” d.d.
| Čovjek ne mora biti tanatolog da razumije smrt. Istina, jedna je smrću opsjednuta Švicarka od smrti i njezinog prihvaćanja napravila cijelu znanost, utemeljivši Kuebler-Rossovu skalu od pet stupnjeva žalovanja. Jadno je započela, još jadnije završila svoju mučnu egzistenciju. Rođena kao jedno od trojki od tek kilogram težine, bila je nevoljeno dijete, kojem je okrutni otac skuhao kućnog ljubimca-zeca i malu Elizabetu natjerao da i sama učestvuje u kanibalizmu obiteljskog objeda. Ne čudi da je ozbiljno poremećena Liza odlučila studirati psihijatriju i da je cijeli život posvetila smrti i umiranju. Kad, vidi vraga! Nju, vjernicu, Bog kazni moždanim udarima i tjelesnom oduzetošću, osudivši je na muku invalidskih kolica da, tek proklinjući boga, skonča u osamdesetoj godini. Negacija je obrana, znam. Unatoč nesmiljenim i brojnim dokazima, nje više nema: dobre i drage, uvijek zaigrane i umiljate, koja mi razdraga srce kad je vidim. Kažu, nezrelo je negirati. Kažu, ne znaš učiti iz prošlosti, ne znaš se nositi s realnošću. Negiram činjenice, odgovornost, učinke, svijest,da se vrtim u krugovima...negiram da negiram. Ljutnja je došla s treptajem oka. Adrenalin u meni vrišti, dok mi se mišići stežu u grču, znoj na čelu, a srce u sljepoočnicama. Shvaćam da je u redu biti ljut na onoga tko je tu ljutnju skrivio. Ali, zašto na sebe? Uostalom, neki misle da samo imbecili i životinje nemaju sposobnost ljutnje. Ako Dalaj Lama može prihvaćati ljutnju, mogu i ja, pomislim. Cjenkam se sa samim sobom, samo da je još jednom vidim. Da je barem potrajalo još godinu-dvije.Da je barem... Depresija još nije mirenje, tek spoznaja da ćemo ionako svi umrijeti. I onda, prihvaćanje gubitka - nema je. Ali, nakon izvjesnog vremena,probudio me njezin miris u nosnicama, toliko živ da mi se učinilo da nije umrla, da je živa i ležimo pripijeni kao dvije žlice. Njezin me miris prati u liftu, iznenadi u jutarnjoj vrevi na pločnicima, zbuni u restoranu nabijenom raznoraznim teškim mirisima jela, ljudi i kasnog ljeta. Pokušavam ga se otresti uzastopnim tuširanjima, mirisnim osvježivačima prostorija, čak i namjernim umakanjem ruku u blato i naftu. Ništa ne pomaže. Miris njezine kose, pregiba vrata, kože na zapešću ruke poguban je. Vadim iz ladice neotvoreni crveni Bulgari parfem koji sam joj kupio za rođendan, koji joj nisam stigao pokloniti na vrijeme. Konačno odustajem od neuspjelog egzorcizma i odlazim potražiti profesionalnu pomoć. - Smrt i zaborav, izvolite! - djevojka na recepciji ima iritantno veseli glas koji pršti od entuzijazma, toliko u neskladu sa tvrtkom koju predstavlja da je to neukusno. Nadam se da je ostatak firme decentniji i svjesniji boli s kojom se njihovi klijenti nose. A onda se djevojka nasmiješila i nekako prisno, s razumijevanjem položila svoj dlan preko mojega. - Smrt ili Zaborav? Znate, mi smo jedinstveno pogrebno poduzeće! Možemo se, umjesto vas, pobrinuti za vašeg dragog pokojnika ne samo zbrinjavanjem i ukopom tijela, već i vašim uspomenama i sjećanjima. Naš se osnivač ingeniozno sjetio poigrati mnogostrukošću značenja pojma smrti. Dakle, ne samo smrti kao kraja jednog trajanja, već i smrti kao teške, naporne ili opterećujuće uspomene. Rješavamo se čak i kompletnih sjećanja na pokojnika, posebno ako se radi o dragim osobama, čiji vam je gubitak nenadoknadiv, a bol zbog toga nepodnošljiva. Naravno, u pola cijene možemo vas riješiti i uspomena na lošu osobu ili iskustvo iz vaše prošlosti. Ipak, takvih je slučajeva mnogo manje - nije prestajala govoriti kao navijena, a ja sam bio sve uvjereniji da sam na pravom mjestu. - Iskreno, ni sam nisam siguran što bi bilo najbolje za mene. Možete li mi pokazati neke od vaših procedura?- oprezno sam pokušao ispipati teren. Uzela me za ruku i povela u prvu od prostorija u nizu. U prvoj, dva tipa u poslovnim odijelima i kravatama pljuvali su po plastičnoj maketi pokojnika u otvorenom lijesu, nazivajući ga pogrdnim imenima i psujući zapjenjeno. Kad je prvi lutku i ošamario, stresao sam se i zatvorio oči. Kad sam ih opet otvorio, nalazili smo se u drugoj prostoriji, gdje su tri klauna s crvenim nosevima, kapicama sa zvončićima i tajicama drečavih boja pokušavali nasmijati trećega, koji je kao mrtav ležao na odru. Odmah sam znao da glumi, jer su mu se krajevi usana povremeno trzali. Možda su mu kolege urnebesno smiješni, a on se morao suzdržavati da ne prasne u smijeh? . - Gledajte, smrti se treba narugati, pokazati joj srednji prst i učiniti je ljudskijom, približiti nam je. Nema boljeg recepta za to od farse, komedije, izrugivanja. Ovo je jedna od naših najuspješnijih metoda – djevojka je bila uvjerljiva i iskrena, a njezin optimizam zarazan. I sam sam jedva suspregnuo osmijeh na neke od klaunskih grimasa. Možda je tome pripomogla i neprilična izbočina na uskim tajicama tobožnjeg mrtvaca, jer pobogu, erekcija u smrti je zaista apsurd i urnebes. - Imate li još nešto za ponuditi? Uostalom, u kojoj je funkciji zaborav u naslovu tvrtke? – pitam još u nedoumici. Ne mogu se domisliti kako zaboraviti nekog dragog, ma kako bolna bila uspomena na njega. Kako je to uopće mog |